13-14. jul 1980.

Lepota biciklizma
Kopilje - Titograd - Virpazar - Petrovac - Bar - i nazad (270km)

Tekst: Šule

Za sajt priredio: Jone


Evo sjećanja na moju prvu biketuru. Bilo je to davne 1980. godine. Ta je godina poznata po tome što je tada umro drug TITO i što smo bili uglavnom svi zbog toga zabrinuti i ožalošćeni (a imali smo i zbog čega, što se pokazalo malo kasnije). Ja sam te godine vjerovatno jedini u tadašnjem Titogradu imao neodoljivu želju da pedaliram i da se družim sa bicikletom. Taman što sam od džeparca - ponavljam, od džeparca - kupio novi Rogov desetobrzinac "Amater", i sa puno žara sam krenuo u aktivnu vožnju. Trenirao sam lijepim krajevima mojeg zavičaja, uglavnom brdsku vožnju - što nije čudo jer sam ja iz plemena Piperi, gdje nema ni pedalj ravnice. Poslije 2-3 mjeseca kratkih ali napornih usponskih vožnji riješio sam da se okušam, ni manje ni više, nego pravo do na Jadransko more. Gdje - nijesam tačno odredio.

Da bi bilo jos teže: eto đe je more (na nekih 70 km od mog sela u Piperima) - a ja nikada nijesam bio da ga vidim uživo, pa sam htio da to bude sto svečanije i neobičnije. Tih dana pred polazak ja sam živio za taj trenutak kada budem kretao.

Temeljito sam se pripremao i čak razmišljao da vozim do Opatije. Tako mi nešto bilo, milo. Ubjeđivanje roditelja je trajalo 2-3 dana i USPIO sam. Pripremio sam neki ranac od vreće za krompir, posudio vreću za spavanje koju sam tražio mjesec dana i jedva uspio da je nađem. (Nije ni čudo, tada se živjelo po hotelima - al se nekad dobro jelo... - i kome je padalo na um da ima vreću za spavanje.) Uzeo sam alata, sigurno 5-6 kila (čak i čekić). Nabacio hrane, uglavnom slanine, uh ona me je spasila, vidjećete kasnije. Za dan polaska određen je 13. jul, dan ustanka crnogorskog naroda. Da ne zaboravim, ubjeđivao sam neke drugare mjesecima da treniraju pa da idemo zajedno - ne da nijesu htjeli, nego su me ludim proglasili.

I tako sam, ne spavajuci ni kapi, krenuo u rano jutro 13. jula 80-te godine. Jutro hladno, ali nekako čudno. Više sam se bojao mora nego neizvjesnosti na putu... Kako li to more izgleda, je li zbilja slano? Put do Titograda iz Piperskog sela Kopilje je strm i prolazio sam ga dosta puta. To je dvadesetak km uskog, vijugavog kao zmija i atraktivnog dijela putovanja. Visinska razlika do Titograda je 600 m na 8 km puta, ostalo je ravno. Kroz tadašnji Titograd prosao sam kao čudni oblik, sa puno torbi i sprijeda i straga. Prolaznici su se isčuđavali koji se to neidentifikovani kotrljajuci objekat kreće kroz njihov grad. Zbog toga sam požurio dok me neko nije prijavio službi za obavještavanje i uzbunjivanje.

Put je dalje vodio kroz Zetsku ravnicu, i ja sam poslije svakih 4-5 km vadio auto-kartu da ne bih promašio trasu ka Petrovcu na moru. Koliko sam bio iskusan vidi se i po tome. To je bilo vrijeme kada su ka moru išle velike kolone auta. Shvatio sam da ne mogu pogriješiti jer je to bio jedini pravac za Jadran - Jadranska magistrala. Tada je tek bio izašao Golf I, i bio je najljepši auto. Prolazili su i oni. Zastava 101-COMFORT je bila naš ponos, a Fića je bilo na svakih 100 m.

Tih 30-ak km od Titograda do Virpazara sam prevezao sav srećan i uzbuđen. Kada sam ugledao Skadarsko jezero, to je bio takav strah.... bila je to najveća količina vode koju sam vidio u osamnaestogodišnjem životu. Debelo sam razmislio da li, i kako da pređem preko nasipa od ribarskog naselja Vranjina i pored Lesendra do na drugu stranu. Mislim da sam to rastojanje prepičio tako da nijesam ni osjetio.

Raspitivao sam se ja kod mnogih sofera kako je doći do mora, i svi su mi rekli da postoje Petrovačke strane koje su vrlo teške i opasne za voziti autom. Pitao sam se kako li su onda teške za bicikliste. Evo, sada je došao trenutak da i to provjerim. Ispred mene se ukazao zaista stravičan prizor. Stajalo je ogromno brdo kao kakva sablasna sjenka. Nijesam se dao uplašiti. Hrabro sam zajahao, prethodno pogledavši jos jednom na auto-kartu gdje je pisalo "prevoj na 655mnv". Nimalo optimistički nije djelovao ni izgled neba više sebe. Pojaviše se crni oblaci sa prijetećom količinom vode u njima. Uprkos svemu sam krenuo u obračun sa ovim usponom, posle prethodno prevezenih 50 km. Nijesam prevalio ni 5 km - već je počelo da sipa kao iz kabla. Na svu sreću naišao sam na kafanu pored puta, "Sotonici", i već gladan sio za sto počevši da sumnjam u uspjeh avanture. Da bih pojačao energiju tu sam doručkovao, trpeći komentare ko sam i odakle sam. Da bih skinuo dosadne tipove sa sebe, rekao sam da sam iz Slovenije i da slabo razumijevam. Eto tako sam izbjegao dalja pitanja. (Kasnije, posle nekoliko godina, isti vlasnik kafane me je srio negdje u Podgoricu i zaustavio me, pitavši jesam li ja onaj što je vozio bicikl. Nijesam mogao izbjeći činjenicu, sve sam priznao.)

Vrijeme se postepeno stabilizovalo tako da nijesam oklevao nego sam nastavio, savlađujući zaista lijep, ne toliko težak uspon. Svuda su se vidjeli tragovi, nimalo lijepi, tragovi ostali godinu dana nakon katastrofalnog zemljotresa '79-te. Porušene do temelja kuće, kao i vijadukt na putu. Napravljen je novi, a stari nijemo svjedoči negativnu snagu prirode. Napravio sam nekoliko fotosa sa mojom Smenom-8 koji, kao što ćete dalje vidjeti, nijesu ugledali svjetlost dana.

U to vrijeme nijesam imao brzinomjer sto mi je otežavalo cijelu turu, pa mi je bilo teško programirati način rasporeda snage. Ipak sam lijepo i brzo došao do kote gdje je pisalo Paštrovačka gora, 655mnv. Znao sam da sam uspio, ali sada je bilo najteže i najljepše, jer je trebalo da se ukaže MORE. Nijesam puno čekao - vidio sam đe se sastavlja nebo i voda. Zaista za mene nevjerovatan prizor. Zaplakao sam. Tu sam zastao oko jedan sat, posmatrajući ovu panoramu. Dolje sam vidio kako put krivuda nizbrdo, i kolone automobila njime.

Spust je bio fantastičan, jer je to lijep asvalt, širok drum + moja inspiracija. Konačno sam ušao u Petrovac. Zaputio sam se ka obali. Došao je trenutak da vidim na par metara morsku vodu. Bojazljivo zam prišao i zavukao prst u nju, prinio ga ustima, i naravno liznuo. Zaista, morska voda je slana i bljutava, i nije mi bilo jasno što je to što privlači ovoliki narod da se u nju takvu kupa pored bureta i čaše sa izvorskom vodom ili vodom iz bistijerne ili bunara. Ovo sam naravno radio pažljivo da me ne bi ko vidio, i praveći se da se ništa ne dešava.

Trebalo je dalje nastaviti - ali gdje? Procjenjivao sam svoje materijalne i fizičke mogucnosti, i poslije duže vijećanja sa samim sobom riješio sam da obrnem ulijevo, pa dokle stignem do mraka. Dakle, uputio sam se prema Baru. Nakon prevezenih 80 km i uza sva uzbuđenja nešto mi nije islo. Jedva sam savladavao po koji uspončić a bila je i visoka temperatura od 35-36 stepeni... morao sam da odmorim. Osjetio sam nemoć i strašnu glad. Pokreti koje sam pravio da dođem do hrane u rancu bili su slow motion. Jeo sam sve, ali ništa kao slaninu. Tu sam je pojeo čini mi se svu, i ona me je okrijepila.

Razmišljao sam da li da idem dalje ili da tu zanoćim. Ipak sam krenuo dalje. Prolazio sam sva naselja do Sutomora. Znao sam da je Bar blizu, i zaista, na samom ulazu u grad prepoznao sam da je to Bar. Primijetio sam velike dizalice i ispravno pretpostavio da je to luka. Posto je veče bilo blizu, riješio sam da tu zanoćim. Našao sam pogodno mjesto u jednom borovnjaku, sa pogledom na luku. Izvadio sam cio pribor, od alata do hrane, da bih ga presložio - sa sve vrećom za spavanje, dvogledom, švajcarskom britvom Victorinox, fotoaparatom, itd. Taman sam se bio opustio poslije 105 km puta i ostalih uzbuđenja, kad se začu strašan glas:

"Je li bre, đe nadje tu da odmaras, viđi, viđi - što ti je to!? Pogle', auuu... nož... fotoaparat... dvogled... KO si bre ti??"

Ja pogledah, kad ono uniformisano lice, ne baš prijateljski raspoloženo. Uniforma nepoznata - nije ni milicajac, niti vojnik. Ja samo pitah: "A ko si ti?" To je vec bilo mnogo. Ovaj ti uze fotoaparat i zamahnu da ga slomi o zemlju. Ja zavapih: "Nemoj, molim te!"

"Što nemoj, ssad ćeš ti samnom u komandu! Daj mi ličnu kartu!"

A ja tek je izvadio, i to mi je bio prvi put da me neko legitimiše. Pokupio sam stvari navrat-nanos, s tim što mi je ova individua uzela dvogled, fotoaparat i britvu. Došli smo u jednu zgradu u luku i tu sam čekao pola sata. Tek se tada pojavio neki civil i pozvao me unutra. Bicikl je ostao na milost i nemilost neprijatelju, jer mi stražari nijesu dali da ga zaključam. Pocelo je saslušanje. Prvo u mom zivotu. Morao sam da odgovaram na nezgodna pitanja, a vidjeli su da sam bezopasan. Džaba: brusili su me najmanje sat ipo, već je uveliko bila noć. Konačno sam morao da se sjetim imena mog druga sa kojim sam prethodne godine matururao, i koji živi u Bar. Ali što to njima znači... Da sam znao ime njegovog oca, možda bi pomoglo. Sjetio sam se konačno. Pošto sam sjedio u klupu do profesorovog stola gdje je dnevnik, znao sam imena skoro svih drugova jer sam često gledao u dnevnik. Da, zove se Novak, Novak. Rekao sam im da je to jedini čovjek kojeg znam u Baru. Zvali su telefonom, i ja sam se čuo sa ovim drugom koji je potvrdio da sam ja taj. Morao je i doći sa svojim ocem u ovu komandu. Tek kada su oni stigli, sve zajedno su nas pustili. Iskoristio sam priliku da prenoćim kod njih, gdje sam bio samo tako ugošćen.

Jedino što su mi učinili u luku jeste što su uništili fotose, tj. film izvadili i ponijeli na razvijanje. Na svu sreću tamo nijesam ništa imao osim slike sa druge strane Paštrovske gore, slika porušenih kuća i uspona koji sam prošao. Novak mi je rekao da je ovo bilo opasno, jer sam bio ušao u lučki zabran. I da je to dužnost lučkog obezbjedjenja da sprovode sumnjiva lica. Odbrana i Zaštita, sjetio sam se. I zaista, čudim se i danas kako se raspade onako divna i zaštićena domovina.

Uveče smo do kasno sjedeli jer su došle komšije da vide, neobičan za ono vrijeme, živi primjerak čovjeka koji se pored sveg lijepog i bogatog zivota usudio da bicikl koristi za ljetovanje. Nijesam uspio da im objasnim moj merak. Ostalo je da sam ili lud ili mimo narod.

Ujutru rano sam ustao, zahvalio se na gostoprimstvu, pozdravio i krenuo prema Ulcinju. Vozio sam lijepim dijelom CG primorja. Ima dosta ravnice, sa malo uspona. Ulazak u ulcinjski stari grad je zanimljiv, tu je i najduža plaža na svijetu, duga 12 km. Nijesam imao vremena da se puno zadržim - valjalo se vraćati. Ipak je ovo za početak bilo mnogo. Ništa od Opatije, ništa od Dubrovnika, ništa od...

Krenuo sam nazad. Već sam znao što me čeka. Rasporedio sam snagu. Trebalo je preci 130 km plus ono jutrošnje 25 km. Polako ali sigurno sam napredovao, ne smijući da se okrenem ka luci. Zamišljao sam onu individuu koja me je u mislima pratila sve do kuće. Da sam mogao, zaobišao bih je i preko Italije - samo da ne doživim ono od juče.

Dolazak u Petrovac je značio kraj laganije vožnje. Trebalo je savladati zaista težak, možda i najteži uspon od svih u Crnoj Gori. Petrovačke strane se savlađuju i sa juga i sa sjevera, ali ovaj uspon od mora je bio neuporedivo teži od onog jučeranjeg, sa sjevera. Uz put sam po hiljadu puta pjevušio pjesmu "Oj Vrsuto goro velja", tako mi se nešto uvrćela bila u glavu. Uz put sam ponovo napravio snimke kupivši u Petrovcu novi film, i to u boji. Fotosi su tu. Dao sam aparat da me slikaju Duško Dendić i Željko Žugić, moji drugovi sa faksa (ETF u Titogradu, na kome sam do tada bio položio samo "Odbranu i zaštitu", "Osnove marksističke filozofije" i sociologiju). Oni su me slučajno prepoznali kada su tuda naišli sa mora Moskvičem 2103 karavan, i ne mogavši da vjeruju svojim očima da sam to ja, slikali su me da bi bili sigurni.

Povratak je bio fin, sa velikim planovima za ubuduće. Sve u svemu, za ono vrijeme prije 20 godina i nije bilo tako loše: 270 km za dva dana i još neiskustvo, uz sva uzbuđenja i, bogami, strahove. Ulazak u kuću kod roditelja bio je dirljiv. Naime, moji planovi su bili veliki i nijesu mi se nadali da ću tako brzo da se vratim. Ovaj moj put se pročuo u užem i širem društvu, i prepričavao cijelu školsku godinu.

Željko Šušović, jan. 2000.