Kanjon se s božjom pomoći nije promenio
ovih godina, pa evo kako je izgledao prolazak kroz njega '98.
godine:
"... lepim krivinama kroz banju, iznad
četrdesetak metara dubokog kanjona rečice Blatarice, pa spust
od kilometar i kusur do doline umivene jutarnjim pljuskom. Sve
je sveže, sve blista na suncu, prolećna zelena boja na livadama
pored puta je toliko bogato i "gusto" zelena da se pogled,
a za njim i bicikl, sve sporije probijaju i sve se češće
zaglavljuju u tim zelenim nanosima - put je zeleno zavejan.
Posle par kilometara eto ulaska u kanjon
i uživanja u krivudanju među kamenim vertikalama. Uskoro
se dolazi do kratkog proširenja - mesta za predah od pritiska
razgoropađenog kamena, mesta na kome se litice kolebaju da li
da se potpuno sklope nad putem i rekom, ili da popuste i konačno
se razmaknu. Mesto i prilika koje koristi manastir Poganovo da,
zajedno sa voćnjakom i senikom, krišom pristane uz preku
obalu reke, vezujući se dvoma uzanim mostićima uz svoje stenovito
pristanište.
Iza manastira se iznova treba upustiti
u provlačenje kroz kraći, ali još dramatičniji prosek u liticama,
da bi se konačno izbilo u završni deo kanjona: u uzanu dolinu
strmih strana, pitomi koren divljeg krša koji je ostao iza.
Kamen tu i dalje strogo proviruje sa obe strane puta, ali bujno
zelenilo neumoljivo preuzima vlast kako se odmiče putem.
A put se ovde lagano spušta - vozio
sam njime onoliko brzo koliko sam morao, uz lenjo okretanje pedala
kad se drugačije baš nije moglo: pet ili deset na sat. Više
od toga jednostavno nije išlo jer kao što truba megafona
pojačava zvuk, tako su se u ovom kameno-zelenom loncu, u vlažnoj
sparini, pojačavali mirisi jorgovana i mirisi divljeg cveća, oprani
mirisi lišća, zemlje, kamena, reke, i još desetine nepoznatih
(ili poznatih a bezimenih) mirisa. A sve to sa visine pada na
ramena, pritiska leđa i čini da telo ne želi da se pokreće
- i ruke i noge su zadubljene u mirisanje.
I sve tako, polako, do manastira Sukovo,
na nekih 19km od banje."
|