
14.10.2007.
 |
 |
(Kliknite
na slike da ih uvećate) |
Skraćena varijanta je imala visinsku
razliku od preko 900m od čega su 622m strpana u svega
3km puta kroz šumu (gde bi drugde?!). Na karti je ideja
bila pravi dinamit ali niko od nas nije imao sliku kako
će to izgledati u realnosti. Plašile su nas dve stvari:
1. Izuzev Novog Korita, sela
koje odumire velikom brzinom, ostala su već odavno
pusta. A nije nikakva tajna da su mrki medvedi već
uveliko zagospodarili ovom teritorijom i da u sela
ulaze čak u po bela dana, tako da niko od nas nije
priželjkivao susret sa 250 kg zverinjeg mesa koje
moze da trči preko 50 km/h (gore-dole i uz banderu
ako treba) i ume da bude prilično besno ako ga nešto
iznervira (čitaj: "zajebano do koske!") |
 |
 |
2. Druga opasnost su odredi lovaca opremljenih najmodernijim
naoružanjem koji se ne vraćaju kući bez "mesa
na stolu, šinko!" i pri tome pucaju na svako
šuskanje lišća. Hm, da li su narandžasti fluo prsluci
dovoljni znak da nismo lovina? U glavi mi film "Južnjačka
uteha", brrr...
Naoružani bezgraničnim optimizmom, krećemo vijugavim
asfaltom. Ovde nema goledoliranja! Samo pentranje! |
Na razočaranje Milana (racing varijanta
podmlatka kojeg starci drže na lancu "safari turama"),
sporo se napreduje. Priroda nas je fascinirala svojim
jesenjim bojama a digitalci imaju dovoljno velike memo-kartice
da škljocanje ne prestaje. Slikanje iz pokreta je pravi
greh za istinske ljubitelje fotografije, otuda i razumljiva
nervoza mladeži zbog stalnog zastajkivanja :)
Putokazi nas potpuno zbunjuju. Izlaz
iz "Korita", a zatim ponovo ulaz u "Korito"?!?!
Ma ko je tu blesav? Ništa nam nije jasno ali idemo dalje
- biće da je u pitanju neka domorodačka pošalica.
Nekih petnaest kolometara dalje konačno
ulazimo u Novo Korito. Odavde je granica s Blgarijom na
pljucomet. Vođeni izrekom "Kartu čitaj – seljaka
pitaj", pokušavamo da utvrdimo gde se odvaja planinski
put koji će nas odvesti u selo Radičevac.
Tri pokušaja, kod naoko ozbiljnih meštana
i tri različita odgovora, od kojih su dva bila veoma sumnjiva
jer su sagovornici imali ozbiljnih problema s artikulacijom
glasova, a i oči su im se caklile na način svojstven onome
kad neko proba dobri stari lek protiv prehlade dobijen
od šljive, kruške, grožđa i sl. Pogled preko ramena na
pecaru u pogonu, dao je logičan odgovor zašto je bilo
tako!
Nezadovoljni odgovorima, s dobrom dozom
očajanja, zaustavljamo (čak!) staricu koja je eto pošla
u obilazak sela svojim FERGUSON-om..."Gde 'oćete
deco? Preko čuke do Radičevca?!?! A što će vi toj? Tam'
se ne može preko brdo, nema put ni za pešice..."
Malo dalje, još jedan pokušaj. Posle
mnogo ubeđivanja da mi zaista želimo da preko obronka
Stare planine stignemo u Radičevac, ništa nismo promenili.
I oni prvi i ovi drugi su nam davali isti odgovor: "Gde?
U Radičevac preko planine? Ma, tamo se ne može ni pešice,
a tek biciklama nikako!... Put? Kakav put? Gde ste to
čuli da ima?... Ima jedan pored granice ali tamo vam policija
neće dati da idete, a to je i mlogo uzbrdo i dosta daleko...
A čiji ste vi???"
Odgovaramo u duhu tradicije predaka:
"Naši deda, naši..." Pa neka starina odabere
šta mu tu odgovara u cilju smirivanja svojih sumnji: "Pa
da, čudni su oni, oće s bicikle da idu u planinu! Nije
to normalno..."
A šta nije normalno, jeste sumnjivo...
naročiro trojica MTB ljubitelja u punoj spremi, rešeni
da isteraju svoje. Vreme je prolazilo ali nikako nismo
dobijali očekivani odgovor. Naš komentar je bio: "Ma
pusti ih, ne znaju oni za našu kartu..."
Konačno smo naišli na nekoga ko je
stvarno znao šta nam treba. Lokalni lovac (ko bi drugi!)
znao je svako drvo u okolnim čukama: "Ma to se možda
može... idete ovim putem šumske sekcije do ispod vrha,
pa onda kad izađete na čuku desno od 'Mančinog krsta'
(ime jednog od vrhova) skrenete opet desno pa dole..."
Zadovoljni odgovorom pođosmo putem, ispraćeni rečima:
"Al' da znate - tamo ni ja nisam bio godinama...
tamo niko ne ide, svako će vi kaže... morate kroz sumu
na dole..."
Ulazimo sve dublje u šumu. Srećemo
drvoseče i šumare. Svi nas posmatraju s neskrivenom nevericom
i pogledima koji govore: "Da l' vi znate gde ste
pošli????"
 |
Napredujemo sve sporije... Prvo
sam ja prešao na "gurka" pogon (normalno!)
a malo kasnije i Srđan CODEX - što zbog mene, da
bi mi pravio društvo, što zbog puta koji je stvarno
bio sve teži. Jedino je "mladi lav" je
protestovao i napredovao kao da nema uspona. Ih,
mladosti!
Konačno su duboko blato i uspon od preko 45 stepeni
(da, 45 stepeni), zaustavili trkača u naletu: mi
smo naše MTB-ove gurali, a Milan je svoj nosio na
leđima!!!. Do vrha nas je odveo lično dobro raspoloženi
šumar, za koga se kasnije ispostavilo da u je mlađim
danima i sam bio ljubitelj biciklizma. Iskreno rečeno,
bez njega bismo naš put bez potrebe dobrano produžili. |
 |
 |
Govorio nam je o kratkom, uskom, vijugavom
putu, skoro probijenom kroz planinu (uopšte ga nije bilo
u našoj karti, "made in" 1987.) i "vlakama"
- prvoj, drugoj, trećoj...
Ubrzo se vratio svom poslu, a mi smo
bili prepušteni sami sebi i šumi jer se dalje moglo samo
kroz predeo, kako nam on reće, gde niko nije proš'o dvaes'
godina!!!. Na našu šalu da ovde nismo sreli mrkog medveda,
uz kiseli osmeh je odgovorio: "Još uvek niste..."
Nama nije bilo do osmeha. Milan
se upravo prisetio jedne emisije u kojoj su govorili
o transportu mrkih medveda u rezervat (verovatno
opet ovamo u istočnu Srbiju). Tom prilikom je jedan
pristojan primerak, čvrsto iznerviran tretmanom,
glavom naleteo na vrata Lade Nive i ulubio ih "do
koske". Lada Niva Vs Nervozni Meda = 0:1!
U glavi mi beše i pasus iz izviđačkog priručnika
koji se odnosio na velike krznaše: "Mrki medved:
u slučaju da ga sretnete, pokušajte polako da koračate
unazad, ne praveći nagle pokrete. Ako vas napadne
ne preduzimajte ništa, jer i ne možete. Najbolje
je leći i praviti se mrtav." Ovo staro pravilo
je zaista jedina razumna (i šašava) opcija koja
daje najviše šansi jer mu se pobeći sigurno ne može
(čak ni biciklom) a svaki nasrtaj hladnim oružjem
je targikomičan – slučaj u Sloveniji kada je jedan
nesrećnik hteo da se odbrani sekirom... zadobio
je teske povrede, a medved ga je ostavio na miru
tek kada se opružio i pravio se mrtav. Brrr... Lepo
je sve to znati u teoriji, ali niko od nas nije
hteo praktičnu proveru. Svaka čast onome ko ima
živaca da odmah padne i pretvara se da je cepanka... |
 |
Idemo polako prema vrhu, đavo bi ga
znao kako se stvarno zove. Desno je od Mančinog Krsta,
i to nam je dovoljno. Vožnja se pretvorila u tumaranje
i traženje nečega sto je davno bilo put drvoseča. Ide
se veoma sporo jer je teren prekriven dubokim slojem opalog
lišća. Sve to, u kombinaciji s gustom šumom mami pitanje:
"Šta nam je sve ovo trebalo?". Valjda smo na
dobrom tragu jer idemo po obodu desno, kako su nam rekli.
Nije lako naći put, jer godinama nije u funkciji. Zastajemo
da bi smo progutali, nazovi ručak. Na brzinu - ne zbog
medveda nego zato što je već pola dva i mrak dolazi veoma
brzo, a mi bi smo voleli da tada budemo blizu asfalta.
 |
 |
Konačno nalazimo jedva prepoznatljiv
šumski put ali njegova trasa će nas ubrzo navući na tanak
led. Imajući u vidu da je to bila odlična nizbrdica, široka
oko metar i čvrsto urasla, otpočesmo naš mali downhill.
Skrivene rupe dubine i po pola metra i ogromno kamenje
ubrzo su uzeli danak, na svu sreću bez većih posledica.
Prvo je jedan Srđan (Codex), a zatim i onaj drugi (ne-Codex)
obnovio sofisticiranu veštinu preleta ručica, uz veseli
komentar mladog lava: "Piiii.... vi starci više ne
umete ni nizbrdo da vozite..." Zauzvrat smo mu obnovili
strah od malog mece i izravnali račun.
Posle nezaboravnog šumskog spusta koji
je presekao desetak planinskih potočića, bili smo blatnjavi
k’o pripadnici nekog afričkog plemena koje to radi u ritualne
svrhe. Mi, iz čistog zadovoljstva. Onda je usledio još
brži asfaltni downhill, i kilometri su prolazili brzo.
Ipak smo na asfaltu primetili jednog
poskoka-kapitalc.a koga uopšte nije bilo briga za nas.
Pozirao je foto aparatu kao kakva zvezda modne piste,
bez ikakve namere da mrdne. Ubrzo smo videli da mu je
stomak očigledno pun (verovatno neki nesrećni miš), i
odmah se setili čuvenog crteža pitona koji je progutao
slona.
16:00
Opet smo u Minićevu. Nazad kući, na vidanje umora i pripremu
za radni ponedeljak. Vikend vozači su u ovogodišnjem klalendaru
udarili još jednu crtu, ponosni što su prvi prošli MTB-om
ovim predelom, i razočerani što su shvatili da originalna
ideja o velikoj turi predstavlja nešto zeznuto na kub,
što se u oktobru i novembru teško izvodi, naročito s mojom
kondicijom.
Ipak, jedan pogled u kartu i uskoro
ćemo opet biti duboko u šumi, tražeći davno nestale puteve...
U dnevnoj sobi mrkog medveda.
Srđan
Jović
Komentari, primedbe,
ispravke, dopune... izvolite.
|
|