Turoteka  

Home Turoteka Kako? Čekićara GPS Tekstovi Galerija Tr-Fr Ukradeno Radnje Linkovi

novembar 2003.

Dunav + Rumunija...
DRUM 2
Prvo putovanje rumunskom obalom Dunava



Vozili:
Bane Rodić, Emil Bicok i Jone
Tekst:
Jone
Fotografije: Emil Bicok (E) i Jone (J)

Ako niste raspoloženi da čitate priču (ovo dole), pogledajte sažvaćak - u njemu su samo podaci koji vam mogu koristiti ako planirate vožnju navedenom trasom.

mapa (200Kb)


Mi smo narod koji ne ume da osluškuje karte. Nismo istraživači, naša inspiracija ne leži u daljinama. Drugi vole da odu do susednog sela - mi volimo da sedimo u dvorištu, pod šljivom. Zaziremo od vode, zahvalni smo čvrstom tlu. Nismo od onih koji umeju lepo da snuju, kuju planove i da putuju samo posmatrajući šareni papir ispred sebe. Čujemo samo ono što nam taj papir dovikuje o kilometražama, vrstama puteva, gradovima koje ti putevi spajaju... To je i jedan od razloga što svoju sopstvenu zemlju tako slabo poznajemo: jer svaka karta, osim onoga na šta je naterana pritiskom štamparska mašine, još i šapuće svojim nemuštim jezikom. "Gle kako su ovde visine prošivene krivinama, vidi kako ovaj put tvrdoglavo otiče kroz daljine, kako se bez razloga odvaja od drugih puteva, sem ako razlog nije njegova žeđ za lepotom. Pa kreni tuda, sigurno je to jedan divan put..."

Među avanturama koje nam leže pred nosem a koje slabo ili nikako ne "čujemo", postoji i jedan krug na istoku koji je poseban po mnogo čemu. Najpre, to jeste pravi krug - njime se može voziti bez prelaženja iste deonice dva puta. Zatim, taj krug uramljuje jednu veliku reku i putniku daje dragocenu priliku da je sagleda prolazeći obema njenim obalama, posmatrajući je i kad teče niz put kojim se ide i kad se opire tom putu, valjajući se u suprotnom smeru. (Kad se putuje samo jednom obalom, to je kao da se čitaju samo neparne strane neke knjige, kao da se ima samo zadnja strana ogledala, kao kad poljubac primi samo jedan obraz.) Taj krug se prostire kroz nebeski lepe predele u dve zemlje i omogućava uvek uzbudljiv susret pogled u lice jednog drugog naroda. I naposletku, ta druga zemlja je za nas još uvek egzotična i nepoznata, a k tome je i jeftinija nego naša. Ili bar nije skuplja - što je za ovdašnjeg putnika velika i retka sreća.

Svaki mornar nađe svoju luku (E)

Sve u svemu: vožnja našom stranom Dunava, njenim najlepšim delom od Golupca do Đerdapa, pa povratak uzvodno, rumunskom stranom, preko Oršove, Moldove i obronaka Karpata, sve do ponovnog ulaska u Srbiju kod Bele Crkve, je nešto posebno - jednog dana će ovo biti velika evropska cikloturing atrakcija. A meni se ona druga, rumunska polovina tog puta odavno, bez pitanja i dozvole, uselila na spisak želja. Iz raznih razloga se nikad nije uklopila u planove i brojna kotrljanja po istočnoj Srbiji, a onda je u kasnu jesen 2003. ponovo počela da golica, tvrdeći za sebe da je baš ona najzgodnija prilika za putovanje usred prohladnog novembra.

I eto ga. Putovanje :) Kad smo se konačno Smežurani Bane, Emil i ja upustili u ovaj vikend-poduhvat, pokazalo se da on ima sve elemente lepe avanture: neizvesnost, napete momente, zanimljive susrete i otkrića. Ali da krenemo redom...

            

Kladovo - Đerdapska brana - Oršova - Moldova - Bela Crkva (175km)

U subotu u šest ujutro utrpali smo se u autobus za Kladovo. Velika, nova, luksuzna diližansa lako je u svoj stomak primila naše bicikle i u Kladovu smo bili u jedanaest sati. Posle neizbežnog muvanja i doručka u pekari, tačno u podne smo načeli DRUM 2003. Metrolozi (kako to pravilno kaže drugarica Mira Marković u jednom od svojih naučnih radova) su za vikend bili najavili relativno prijatno vreme sa dosta sunčanih intervala ali subota je, bar tamo gde smo se mi nalazili, bila prilično daleko od toga: nebo je bilo prekriveno oblacima, živa se s teškom mukom podigla do oko desetog podeoka i već tokom ranog popodneva počela lagano da se sklupčava u cevčicama termometara, bez mnogo volje da i dalje obavlja svoj posao.

Kad su nam na graničnom prelazu Đerdap rekli da se preko može samo u nekom motornom vozilu a pešice i na biciklu ne, setio sam da sam to isto čuo i pre dve godine. I kao i tada, i sada se stvar završila na isti način: rekli su nam da onima za koje se vidi da su turisti na biciklu ipak može da se progleda kroz prste, ali samo ovaj put. Tako smo se otklizali na drugu stranu brane, gde nasmešeni Rumun u staklenom kavezu nije pravio nikakvo pitanje oko načina ulaska u njegovu zemlju.

(Pešačenje i pedalanje su no-no navodno zbog sigurnosti brane, ali izgleda da nikome ne smeta kad se na sredini zaustavi auto a putnici, spremajući se za susret sa našom carinom, istrče i otpočnu besomučno prepakivanje cigareta iz bokseva, dok ambalaža samo seva kroz vazduh - sredina brane liči na deponiju pocepanih omota ;)

No da sve ne prođe sasvim prijatno pobrinuo se poslednji službenik sa kojim smo imali posla: carinik je bio jedno od onih strasno-ciničnih stvorenja kakva se ponekad sreću na granicama. "Kakvi ovo pasoši? Jugoslavija, to nema više, je l' tako?" "Privremeno", odgovorih bez mnogo osnova, više zato da ne ostanem bez teksta. Onda je nam je strpljivo i temeljno pretresao bisage. Iz nekog razloga je otprilike sto puta pitao: "Pistola? Ima pistola?" Pa iako smo mu otprilike sto puta odgovorili da nemamo pistola-e, dao nam je na znanje da ga nismo prevarili i da će samo zato sto smo mu simpatični preći preko magnuma, heklera i skorpiona u našem prtljagu. Sličan popust sam dobio i ja za kutijicu sa "Cedevitom". Prvo je mirisao i šmrkao, gledajući me iskosa pogledom koji je trebalo da mi iznudi priznanje; kad sam objasnio da se to uzima rastvoreno u vodi, napravio je "heemmmmmenititoajdemolimte" grimasu koja je značila da ga miris, ukus i ovakvo objašnjenje nisu obmanuli, ali da ovog puta neće koristiti svoja ovlašćenja nego će mi, iz sažaljenja prema stanovniku jedne nepostojeće zemlje, dozvoliti da u Rumuniju unesem tu relativno malu količinu heroina za ličnu upotrebu.

Menjačnica na prelazu nije radila. Policajac koga sam pitao za "čeindži" okrenuo se ka najbližem automobilu i upitao ženu za volanom hoće li da mi razmeni mojih lepih i dragih pet evra. Ova je odmah počela da broji šuške, desetine i desetine hiljada, a ja pojma nisam imao koliki je kurs. Policajac je na prašnjavoj šoferšajbni napisao "38" i uzeh to što su mi dali, nadajući se da me nisu mnogo zavrnuli. Posle se pokazalo da sam sasvim fino prošao: Emil i Bane su u Oršovi kod LC-a (Lokalni Ciga) dobili 36000 leja za jedan evro.

HE Đerdap - Porţile de Fier

Jugoslavija i Rumunija su 1956. godine napravile sporazum o zajedničkoj izgradnji hidrocentrale u Đerdapskoj klisuri. Planovi su završeni 30. novembra 1963. Izgradnja brane HE "Đerdap I" (rumunsko ime "Porţile de Fier" izgovara se kao "porcile de fier" a znači "gvozdena vrata") počela je 7. septembra 1964. a završena je 1. maja (nego šta!) 1972. Glavni deo sistema završen je između 1965. i 1970. godine

Mesto za branu izbrano je tako da se ujedno poboljša plovidba Dunavom, jer je ranije u klisuri bilo mngo stena koje su virile iz vode ili bile odmah ispod njene površine. Zbog takvih uslova vreme i cena transporta su ovde bili 4-5 puta veći nego na ostalim delovima Dunava.

Istovremeno sa dovršenjem sistema "Đerdap I" pravljeni su planovi za hidroelektranu i navigacioni sistem "Đerdap II". Izgradnja je završena 31. decembra 1986. ("Đerdap II" se nalazi oko 80km nizvodno, kod Prahova.)

Loša posledica gradnje brana su brojne ozbiljne promene u eko-sistemu Đerdapske klisure. Značajno usporenje toka reke dovelo je do većeg zadržavanja zagađivača koji se kreću nizvodno (izlivi iz gradova i naselja, i sa agrikulturnih područja) pa je porastao sadržaj nitrata i fosfata u vodi (od đubriva koja se koriste duž reke i iz kanalizacionih sistema). To je opet dovelo do napredovanja algi i bakterija, koje uzimaju kiseonik iz vode. Jezero je potopilo mnoga mesta na kojima prethodno nisu bile posečene šume - zbog toga je došlo do pojačanog truljenja ispod površine, a to dodatno doprinosi promenama karakteristika vode.

Stvaranjem jezera znatno je promenjen izgled Đerdapske klisure, posebno sekcije Kazana koja je smatrana za jednu od najveličanstvenijih klisura na svetu. Došlo je do promene sedimentnog režima (balansa između erozije i procesa taloženja). Potopljeno je vrlo važno ostrvo Ada Kale, stari grad Oršova (105km2, 35000 stanovnika je moralo biti preseljeno), Donji Milanovac i još dosta manjih mesta, kao i vredna arheološka nalazišta (npr. naselje Lepenski Vir je samo deo konglomerata na većem prostoru koji nikada neće moći da bude detalčjno istražen i ispitan, jer je ostao pod vodom).

*

Reč "đerdap" dolazi od persijskog "girdab" (vir, opasno mesto na moru ili reci gde vodena struja pravi vrtlog) a u naš jezik je došla preko turskog (tur. "girdap" - vrtlog, brzak, brzica).

Najzad smo bili slobodni da zapedalamo. Kakvo zadovoljstvo, kakvo pozitivno nestrpljenje, sjajno je putovati po Rumuniji sa svim tim daljinama koje čekaju, mislio sam skrećući iza graničnog prelaza putem na levo. Pojurili smo iskrzanim asfaltom, ekspedicija se odvijala besprekorno, spustili smo se ka reci, uživanje je bilo na vrhuncu, prošli smo ispod nadvožnjaka, prostranstva su nam se otvarala, posle pedesetak metara našli smo se ponovo ispred prelaza, DRUM 2003. je bio završen. Nešto je kratko trajalo, pomislih. No dok sam još sređivao utiske sa putovanja, Emil i Bane su mi pokazali da na raskrsnici sa koje smo krenuli postoji još jedan put (onaj najvidljiviji i najlogičniji) te smo tako u poslednji čas produžili putovanje za pristojnih 160 kilometara.

Od prelaza do pred Oršovu saobraćaj je prilično jak, sa dosta kamiona, ali tu je bela linija na desnoj strani kolovoza iza koje ostaje dovoljno mesta za skromnu vožnju na dva točka, u krugu porodice i prijatelja.

Malo više od 6km posle granice mala tabla sa desne strane puta pozvala nas je u manastir Vodica. Odlučili smo da odemo do tamo, i prateći rečicu kroz uzanu dolinu posle oko kilometar i po stigli smo do crkve brvnare sa divnim zvonikom koji je rastao iz krova. Iza se belela velika zidana zgrada konaka. Sve je na ovom mestu novo - originalni manastir iz 14. veka, u čijoj istoriji se pominju i srpski srednjevekovni velikaši, razoren je u davnim vremenima. Sadašnji je sagrađen između 1990. i 1995. godine. Po crkvi se ne bi reklo da je tako skorog datuma; uspeli su, što se kaže, da je izgrade još stariju nego što je bila.

Manastir Vodica (J)

E, Oršova. Nedelju dana ranije, tokom vikend-vožnje našom stranom Dunava, slala nam je kroz noć divnu svetlost sa svojih prozora i dok smo sada klizali u njene prve ulice pomalo sam se plašio da će stvarnost raspršiti tu čaroliju, još zaostalu u sećanju. No nije bilo razloga za to - Oršova je mirna, romantična varošica u dnu dubokog zaliva reke Černe, iz koga pogled treba da preleti više od četiri kilometra vode pre nego što dosegne našu obalu. (A ako ima izmaglice nikada i ne stigne na drugu stranu, nego se zamori na pučini bez kraja i legne na nju tamo gde se spajaju nebo i voda.)

Današnja nova Oršava izgrađena je između 1966. i 1971. godine. Stara je potopljena kada su se vode Dunava posle izgradnje Đerdapske brane popele za skoro 40 metara.

U današnjoj Oršovi se čak i dugački, četiri ili pet spratova visoki paviljoni sa radničkim stanovima mirno uklapaju u lepe kuće okružene vrtovima. Kuće su često prave male vile koje su kroz decenije bede i ortodoksnog komunizma neočekivano pronele skoro neokrnjen splin građanske romantike. Imaju prozore ukrašene ornamentima, ulaze ozbiljne i pomalo setne, ponegde uokvirene stubovima sa kapitelima. Put se uliva u dugačko šetalište, prateći veliki, elegantno savijeni luk obale. Taj luk zateže i čini čvrstim lice varoši, dajući joj izgled primorskog mesta. Još malo melanholije nataložene po mirnim ulicama što se penju u brdo, i Oršova već liči na dunavsku Odesu.

Seta je ono čega najviše ima ovde a svaki putnik, (pri)znao to ili ne, voli da je oseti. Ona pomaže da se čula do kraja izoštre dok podignut nos uzbuđeno njuši nove mirise a uši vuku za zvucima kao pas na kratkom kaišu. Onaj ko se ne boji sete zna da nema pravog putovanja dok se srce ne uznemiri slutnjama propuštenih i neostvarenih mogućnosti, shvatanjem da se negde ne pripada i da se nikada neće pripadati. To je začin najlepšim prizorima na putu, istovremeno i seme nekog budućeg putovanja, razlog koji će naterati kofere da ponovo zagrabe drumove, u strasnoj i pomalo bolnoj potrazi za nečim što se nikad ne može dosegnuti. Oršava nam je pružila taj osećaj, i zato smo je zavoleli. U toj ljubavi je nedostajao jedino zrak sunca da je sasvim osvetli i pomogne da se snađemo u njoj, da jesenje boje u drvoredima i u parku uz obalu usidri u naše obrve, odakle posle mogu dugo da kaplju u oči, kao znoj. Znao sam tada da ću zbog Oršove na suncu ponovo doći ovamo.

Oršova (Orşova)
Geografska pozicija ovog mesta je uvek bila od strateške važnosti. Tako dokumenti iz 9. i 11. veka pominju zemljanu tvrđavu na ovom mestu. Ta tvrđava je u 14. veku zamenjena kamenom. Ubrzo su je zauzeli Turci i u narednim vekovima bila je veoma važna i njima i Austrijancima. Prvog decembra 1918. Oršova je vraćena Rumuniji, a za grad je proglašena 1923. godine.

Ada Kale
U blizini Oršove se nalazila i legendarna Ada Kale - oko 2km dugo i oko 500m široko ostrvo na kome su prema predanju argonauti otkrili drvo masline, do tada nepoznato u antičkom svetu.

Ovde su se 1804. godine za vreme Prvog srpskog ustanka sklonile beogradske dahije, a tu su i pobijene.

Ada Kale je bila poznata i po tome što je, kao posledica neobičnog diplomatskog previda, duboko u 20. veku još uvek bila zvanična teritorija Turske. I kasnije je, praktično sve do potapanja 1970. godine, bila dom maloj turskoj zajednici - kuriozitetu na tlu Rumunije. Na ostrvu su se nalazili stara tvrđava, džamije, bazar i kuće u turskom stilu. Deo tog sićušnog, dragocenog Orijenta prenet je i sačuvan na ostrvu Simian kod Turnu Severina, ali sama Ada Kale se danas može videti samo na požutelim fotografijama. I u probuđenoj mašti putnika koji pokušavaju da pogledom prerone mutne dubine i stignu do ove moderne Atlantide.



Ada Kale, bazar (stara nemačka razglednica)

Umesto sunca potekla je kiša, sitna i odurno diskretna poput lažnog prijatelja. Mrak se približavao i odlučili smo da za drugi put ostavimo posetu manastiru Sveta Ana koji stražari visoko na brdu iznad varoši. Njegovi kupasti limeni krovovi koji vire iz šume jedan su od najzanimljivijih prizora kad se posmatra sa naše strane, i nije bilo lako odreći se prilike da vidimo šta je ispod.

Put je krenuo u brda. Bio je skoro pust, a tako će uostalom biti sve do Bele Crkve. Na usponu nas je uhvatio suton, potom i noć. U tami rumunskih brda Munci Almažului, u uzanom procepu iznad gustih šuma, nije ležalo vedro noćno nebo kao nedelju dana pre toga na našoj strani Dunava. Sada je to bila traka jedva nešto svetlija od vilajeta kroz koji smo se peli, tek koliko da naznači gde je gore a gde dole, pomažući nam da održavamo ravnotežu na biciklima.


Eve ga Bane, drumara okolinom (E)

Znatno kasnije, negde na prevoju iza koga počinje spust ka Dunavu, ušli smo u raštrkano selo Dubova.U centru koji se od ostatka sela razlikovao po tome što je malo manje ličio na livadu, u jednoj od par kuća zbijenih jedna uz drugu, bila je mehana. Iznutra je dopirao žagor, bilo je puno. Virkali smo kroz prozore i dugo razmišljali šta da radimo. Nije bilo preterano pametno na tako pustom mestu izigravati atrakciju - svaka ekipa koja poželi da nas opelješi trebalo je samo da sačeka da krenemo dalje i odmaknemo dovoljno u mrak, pa da onda krene za nama autom i ubere nas kao zrele voćke. No ipak smo ušli: kroz dosadnu kišu i hladnoću prozori zamagljeni od toplote, vruće kafe i i razgovora, mamili su jače nego što je opreznost mogla da podnese.

Unutra je tavanica bila visoka toliko da je odzvanjalo kao u sali provincijskog bioskopa, pod je bio od glačanog lažnog kamena, uzorci pića sa nalepljenim cenama stajali su na visokoj vitrini, iza se u mračne visine dizala drvena polica sa flašama, grickalicama, kesama kafe i drugim provijantom. Lica su redom bila gruba i jednostavna lica seljaka, prošarana sa par neprijatnih fizionomija. Konobarica je stajala iza vitrine povijena unapred kao da se sprema za napad, i izgledalo je da se gnuša svake mogućnosti da joj se neko obrati i poruči nešto. Ali kad bi jedan od nas pokazao na flašu piva sa istaknutom cenom, munjevito se bacala pod tezgu ili okretala ka polici, izvlačila odnekud hladnu flašu i stavljala je pred nas. Potom bi isto tako brzo uzela novac i vratila kusur, pa zauzela ponovo pogureni stand by/ready položaj. Ostali su posle početnog buljenja prestali da obraćaju mnogo pažnje na nas, te smo na miru obradovali grla i stomake i krenuli dalje.

Na kraju spusta iz Dubove skoro nismo ni primetili da smo ponovo izašli na Dunav. Još uvek sam imao osećaj da smo na visini kad su nas pozdravili prvi slabi odsjaji u vodi. Na mestu na kome sa obe strane reke počinju da se sklapaju čeljusti Velikog Kazana a klisura rečice Mrakonie izlazi na Dunav, nalazi se rumunski Rašmor: u litici je uklesano lice poslednjeg Dačanskog kralja, Dećebala. (Dačani su bili preci Rumuna; kraljevstvo su im razorili Rimljani nakon što je car Trajan u prvom veku naše ere porazio upravo Dećebala.) Lik u steni visok je tridesetak metara a njegova izrada još nije potpuno završena. Sledećeg dana su nam objasnili da se radi o zadužbini bogatog Rumuna koji živi u Americi i navodno planira da izgradi još jednu sličnu stvar na našoj strani, na litici na kojoj se nalazi i Trajanova tabla.

Šta god da je nameravao da uradi, uradio je mnogo više: dao je Dunavu lice. To što se jasno vidi izdaleka i sa naše strane, jeste izlučeno biće reke, u obliku u kome smo sposobni da ga vidimo. To je nešto što je ona htela, pristala da nanese na stenu iznad sebe, to je dve hiljade osam stotina pedeset kilometara toka sublimiranih i sabijenih na trideset metara, da bismo mogli da ih spoznamo svojim skromnim sposobnostima. Da bi čovek imao šansu da shvati nešto što je po svojim dimenzijama, duhovnim ili fizičkim, daleko iznad njegovih aršina, potreban mu je odraz koji može da stane u njegovo oko i dušu. Galileja, Đerdap - princip je isti. Tako smo te noći stajali ispod litice i gledali uvis, u lice Dunava. Kiša je bila prestala, nebo se čistilo, i u slaboj svetlosti moglo se videti da je Dunav bradat, da ima snažno čelo, izbačene lukove obrva, široke ravne jagodice, jak i širok nos. Snaga je bila ono najjasnije što je počivalo na tom licu.

Na sredini Velikog Kazana prošli smo pored čudnog malog manastira nalepljenog na stenu uz samu vodu. (Na sledećem DRUM-u saznao sam da se zove Mrakonia.) Bio je još uvek u izgradnji, i ličio na nekakvu pagodicu sa dva-tri tornja. To je jedina građevina nadaleko i naširoko, na pustom putu koji se šunja uz liticu. Ali kad smo stali da pogledamo, tik iza ivice svetlosti naših lampi, tamo gde pravog videla više i nema nego oko odatle samo zamišlja, produžava osvetljene linije i rekonstruiše ono što ne vidi, jedna od senki je bila mnogo gušća nego što je trebalo da bude prohladna izmaglica dunavske vode. Bio je to (valjda) čuvar koji je nepomično stajao u tami, usred samoće koja je tu vladala. Kako je trajao u toj kišnoj noći koja topi tela, kako se grejao i šta je disao, ostalo nam je zagonetno.

Drum team na 976. kilometru toka Dunava (E)
Bane zaslužuje posebnu sličicu zbog neodoljivog stajlinga. Ne pokušavajte ovo kod kuće - osim prirodnog šarma potrebna je i specijalna biciklistička oprema!

Ostavili smo iza sebe mrki Kazan čije su litice ponegde visoke i šest stotina metara, tu paklenu pukotinu kroz koju su prvi prolaz probili stari Rimljani, bušeći rupe u stenama i ubacujući u njih grede koje su potom nosile put. Vozili smo još nekoliko kilometara, prošli i selo Plaviševica, i odlučili da je bilo dosta vožnje za taj dan. Pronašli smo livadicu koja je ležala uz vodu, dva-tri metra ispod puta, na kojoj smo mogli da ostanemo skriveni za automobile koji tokom noći prođu tuda. Odmah smo napujdali šator na nju. Trudili smo se da budemo diskretni i zastajali smo sa poslom, prigušivali ili gasili lampe kad god bismo začuli zvuk motora.

Nakon podizanja kampa i useljavanja, bacili smo se na večeru. Bilo je već zaista hladno a vlaga pored vode je činila da bude još hladnije, i dok smo žvakali i mljackali sa uživanjem smo mislili na tople vreće u koje ćemo se zavući. A onda je Bane, kako je kasnije objasnio, primetio da postoji jedna lampa viška. Računica je bila prosta: nas je trojica, pa ako ima četiri lampe onda to znači da je jedna lampa viška. Odnosno, da nije naša.

Nisam imao prilike da se bavim takvim proračunima jer sam primetio da imamo društvo tek kada je oko te četvrte lampe u naš kamp već bilo dovuklo dva para čizama i dva maskirna odela. I dva lica, od kojih je jedno reklo: "Hagavagacija". Mooolim? Drugi put ponovljeno zvučalo je malo detaljnije: "Buna grnglja, slkalks policija". Tek treći put, izgovoreno na engleskom, bilo je sasvim jasno: "Good evening, border police".

Buljili smo u njih sa punim ustima, a ćuza nije bila prvo što mi je proletelo kroz glavu: razmišljao sam o tome da nam je trebalo skoro četrdeset minuta da se u onom mraku raspakujemo i podignemo šator, pa ako budemo morali da se čistimo odatle... Povadili smo ono malo naših skromnih pasoščića koji su delovali nejako za ovu priliku. Iz mraka se na njih spustila žmirkajuća motorola, onjušila ih i počela da kevće i tužaka nekome na drugoj strani veze.

No kako su minuti odmicali postajalo je sve izglednije da će ovo ipak biti prijatan susret. Policajci su nam ljubazno objašnjavali svaki korak koji preduzimaju: "Sada zovemo našeg komandira da ga izvestimo o situaciji...", "Vaše pasoše uzimamo radi provere ali biće vam vraćeni odmah posle toga..." Zvučalo je tako profesionalno i u skladu sa najboljim evropsko-unijatskim standardima, da smo i dalje zaboravljali da žvaćemo. Ja kulture, ja civilzac'je, bolan...

A kad su formalnosti obavljene, počelo je ono neformalno. Tokom sledećih par sati smo pričali, pričali, pričali... Mi smo njih ponudili hranom i slatkišima, oni nas semenkama kojih su po džepovima imali u velikim količinama (možda se radilo o službenoj opremi). Obojica su govorili pristojan engleski i torokanje je bilo sasvim lako, a i korisno obema stranama: njima je bilo dobro došlo da prekrate ledenu noć, a nama da saznamo više o kraju kroz koji smo putovali. Ispalo je da je jedan od njih obožavalac naše narodne muzike. Svirao je harmoniku, a idoli su mu bili Kemiš i drugi naši harmonikaši. Kod sebe je imao CD sa narezanim serbskim harmonika-prašenjem, ali je bio dobro upoznat i sa ostalim aspektima naše folk-scene.


Ima li šta lepše na putu od susreta sa lokalnim stanovništvom?
Ima - sresti lokalno stanovništvo ovakvih dimenzija noću. (J)

Na kraju je počeo da koristi pomalo srpskog, a izražavao se uglavnom u stihovima - onoliko koliko je znao iz tekstova pesama. Na kraju je otišao i odnekud doneo tranzistor (ispalo je da smo, onako tajanstveni i oprezni, pogodili da logor podižemo baš u blizini njihove čeke), našao na skali radio-Đerdap i ukresao narodnjake: "Najbolja stanica, najviše je slušam - vaša muzika 24 časa dnevno", rekao je. Njegov drugar je bio više za pop-rok, a o folku je imao da kaže otprilike ono što smo mi mislili a nismo hteli da kažemo ;)

"Kad vam postane dosadno da dalje razgovarate slobodno recite, ne želimo da vas zadržavamo ako vam se prispava", rekli su nam na kraju. Da čovek ne poveruje da je na Balkanu.

Spavanje je proteklo bilo sasvim solidno (kako i ne bi, sa takvom zaštitom) osim što je Emil, koji je ležao u sredini, veći deo vremena trpeo bubotke sa moje strane. Naime drug Bane je razvio posebnu noćnu tehniku: koristeći specijalni način potiskivanja vazduha preko nepca, te ultrazvučne vibracije kombinovane sa višestrukom reverberacijom, on uspeva da svoje grgotanje prikaže kao nečije tuđe hrkanje. Time je znatno povećao svoje šanse da poživi dovoljno dugo i ostavi svoje gene u banci gena ljudske rase, što inače nikako ne bi bilo moguće jer bi ga neko kad-tad zadavio na spavanju.

S druge strane šanse druga Emila, koji mi je ujutro rekao da se nije bunio zbog bubotaka jer je mislio da to radim zato što mi treba više prostora (a kad je kasnije shvatio da je u pitanju zabuna, bilo mu je neprijatno da me uznemirava takvim trivijalnostima), izgledaju prilično neizvesne.


Ispod Treskavca, litice koja se nalazi tačno preko puta Lepenskog Vira. (J)

Room service: neverovatni plavi momci su ujutro došli da nas probude jer su zapamtili kada smo želeli da ustanemo, a bili smo se uspavali (ustvari smo smetnuli s uma da u Rumuniji časovnike treba pomeriti jedan sat unapred). Na bledom svetlu smo videli da su još daleko od tridesetih, pomalo riđi, i poprilično smrznuti posle dvanaestočasovnog dežurstva. Ponudili su nam pomoć pri pakovanju logora i pridržavanju bicikala, i još semenki. (Malo je poznato da su semenke provereni eskimski patent za zaštitu od hladnoće. Postupak: grickaš, grickaš, i u isto vreme gledaš da nađeš neko toplo mesto da skloniš guzu.) Na rastanku smo razmenili adrese i telefone a dobili smo i poziv da se obavezno javimo kad sledeći put budemo dolazili kroz Oršovu.

Prethodne večeri smo od njih dobili i jedno zanimljivo obaveštenje: u selu Svinica, na koje ćemo naići u nastavku puta, žive Srbi. To saznanje je, onako kako već sudbina vezuje događaje jedan za drugi, izmenilo i obogatilo naše putovanje tog dana.


Nadomak... Trikula (J)

Dok smo fotografisali ostatke tvrđave Trikule koji su virili iz vode, pojavio se momak na starom biciklu opremljenom jakim gepekom. Bili smo već blizu Svinice, i rešili da oprobamo savet policajaca: na njegovo "Buona žiua" odgovorili smo "Dobar dan". I funkcionisalo je: "Dobar dan", uzvratio je odmah. I kad smo se bolje osvrnuli oko sebe postalo je jasno da smo zaista na "domaćem" terenu: tabla na kojoj je stajalo ime tvrđave, "Trikule", sada nam je glasno pevala "Tri kule". Doduše ostale su samo dve - treća se srušila jedne hladne zime, objasnio nam je naš novi poznanik.

Sa njim smo stigli do četiri kilometra udaljenog sela, našavši se otprilike preko puta Donjeg Milanovca. Bili smo rešeni da vidimo gde to i kako žive naši sunarodnici u ovom kraju, pa smo napustili put uz Dunav i popeli se u brdo, do centra. Svinica je veliko selo sa petstotinak kuća, izgledom nalik na banatska sela osim što puže strmo uzbrdo, ka crkvi kojom je krunisano na vrhu. Idući naviše vatreno smo dobardanisali unaokolo, oduševljeni činjenicom da je ipak tačno pravilo "govori srpski da te čitav svet razume". U selu ima Jovanovića, Petrovića, Đurića... No naš pratilac sa kojim smo svratili u kafanče da se ispričamo i bolje upoznamo, zvao se Kaluš Danubijus Kristijan. Naročito je insistirao na onome "Danubijus", i terao me je da pažljivo zapišem taj deo imena. "Dobio sam ga zato što sam rođen na Dunavu", rekao je. Ali je verovatno važnije bilo to što je ime zvučalo pomalo plemićki i odavalo utisak gospodstvenosti, te ga je sa zadovoljstvom izgovarao, razvlačeći pomalo suglasnike. Svakako je bilo veoma važno i zato što je naš Kristijan bio verovatno najsiromašniji čovek u selu. Imao je dvadeset četiri-pet godina, plavobeli kačket i teget kaputić, tanku bradicu i brkove, imao je kućicu na okrajku sela i salaščić u blizini Svinice, na njemu par ovčica i goveda. Na salaščiću je imao još i ženu, koja ga je čekala. Trebalo je da seku drva i bio je krenuo po motornu testeru, kad je sreo nas. A mi nismo znali kako će se provesti kad se vrati tamo, jer je sa nama izgubio dobar deo jutra.`

Iz kafane smo otišli da vidimo Dom kulture - kućicu iznad čijeg je ulaza ćirilicom bilo lepo ispisano "Dom kulture" - pa onda svratili u lokalnu pekaru po hleb pljucnut pravo iz peći, i na kraju nas je Kristijan poveo do svoje kuće. Usput se svima javljao, trudeći se da se primeti kako ima goste, i to iz Postojbine. Na izmaku sela, na strmoj padini koja se spuštala ka reci, ugledali smo nešto što je imalo kamene zidove i krov od terpapira sa zabatom od lima, a bilo je veliko koliko i štalica za par ovaca. Dok je Kristijan otključavao škripava drvena vrata, sećam se da sam se nesvesno začudio što ih uopšte zaključava. Unutra je u prostoru od oko desetak kvadrata bilo nagomilano sve i svašta. Bila je to kombinacija spavaće sobe, kuhinje, garaže, podruma i radionice, sve na jednom mestu. Nameštaj su činili delovi motora za motorne testere, kante i kofe, koturovi žice, lonci, razni alat, još jedan stari bicikl, mnoštvo nedefinisanih prašnjavih predmeta. U dubini svega toga se, kad se oko privikne na zbrku, mogao videti i krevet.

Kristijan se naročito ponosio kadom o kojoj nam je pričao još u kafani. Doneo ju je čak iz Velikog Gradišta gde je neko bio rešio da je baci u đubre, ali pre nego što je stigla da dodirne zemlju zgrabile su je ruke koje su odredile da joj se životni vek nastavi u Rumuniji. Sada se nalazila u jednom ćošku, takođe je bila zatrpana svim i svačim, i nije služila za kupanje (kako bi i mogla kad vode u kolibici nije bilo), ali je izgledalo da u Kristijanovim planovima o boljem životu zauzima jedno od centralnih mesta.

"Siroma' sam", rekao je sledeći naše poglede, pa nas ponudio svežim jabukama, neprskanim. "A imam i muziku" - pokazao je na preokrenutu limenu kofu na kojoj je ležalo nešto što je podsećalo na izvađenu i iskasapljenu utrobu radija. Objasnio mi je gde se nalazi utikač, pa sam ga gurnuo u utičnicu (takođe pronađenu zahvaljujući preciznim uputstvima) i poskočio: iako je tako nešto izgledalo prilično neverovatno, stvar je zaista radila i u kolibici su odmah, bez upozorenja, zatreštali narodnjaci. Srpski, jakako. Kristijan je raširio ruke i sitno, meraklijski, jujuknuo par puta.

Posle nas je prečicom poveo nizbrdo ka putu uz Dunav. Prešli smo preko asfalta i nastavili uzanom stazom ka vodi. Na kraju livade, tamo gde se krivilo usamljeno i golo drvo, iz Dunava su ćutale na nas zidine stare sviničke crkve.

Selo je doživelo sudbinu drugih mesta duž ovog dela Dunava: potopile su ga vode jezera nakon što je napravljena Đerdapska brana. Novo selo je izgrađeno na obali iznad starog, a crkva koja je nekada bila na vrhu stajala je taman toliko visoko da joj zidovi ostanu izvan vode. Minirana je kad je napravljena nova crkva, i od nje je ostao samo luk tih zidova bez krova, okrenut ka reci kao šaka koja je savijena da zahvati vodu i prinese je nekim dalekim usnama, ili očima. Negde dole, dublje ispod talasa, bila je i nekadašnja škola sa igralištem na kome su se udavili zvuci detinjstva danas već vremešnih meštana.


Sa Kristijanom u centru Svinice (J)

Srkomna Kristijanova kuća na kraju sela...


...i unutrašnjost, koje je bilo veoma i u izobilju (J)
U prvom planu: Emil, motorna testera, radio-prijemnik (na kofi) i bicikl.
U drugom planu, čuče s leva na desno: Bane, Kristijan i krevet.

Prelazeći nekoliko kamenova stigli smo do ulaza i stupili u unutrašnjost (ili je to sada bila spoljašnjost?) ruševine. Na podnevnom suncu koje se konačno pojavilo posle uporne jutarnje magle, beleli su se zidovi oslobođeni tavanice, plaveli su se i crveneli ostaci fresaka na njima, mešajući svoje odraze sa potmulim, čeličnim odsjajem vode. Magle je još bilo na sredini reke i nismo mogli da vidimo drugu obalu. Umesto toga se na toj strani svet svodio na nejasnu liniju koja je mirila nebo i zemlju a širinu Dunava povećavala u beskonačnost, čineći je okeanskom. Na tom mestu gde se u neodređenosti održavao varljivi i čudni horizont, postojao je izvor svetlosti koje je takođe bio prigušen maglom. Izgledalo je da tamo, nisko nad vodom, na nekom sasvim spuštenom i pritisnutom nebu, tinja hladno sunce koje će se svakog časa probiti u videlo, ali ni tada neće zasijati mnogo više - ako se njegova mirna vatra još malo zgusne, izgledalo je da će se pre pojaviti u obliku blistavog ledenog brega. Prostor u kome smo se nalazili imao je samo dve strane: sa jedne je bio omeđen površinom vode i isijavajućom maglom, a sa one na kojoj smo se nalazili i mi zatvoren je bio, i dovršen, lukom zidova. Zato su ti zidovi izgledali kao nemoguća a ushićujuća slika grčkog amfiteatra podignutog negde na Severnom ledenom moru. I ništa više na svetu nije postojalo, sve dok se ne izađe odatle.

A tek kad se izađe moglo se jasno videti kolika je bila razlika između spoljašnjosti i unutrašnjosti zidova. Sve što su bili, sve što su na sebi nosili i što je bilo izdano od ljudi, stremilo je ka reci koja je potapala, ali nije varala. Živeli su i bili praznično lepi samo na toj konkavnoj strani, okrenutoj vodi. Ljudima na kopnu koji su ih ostavili i popeli se u brdo, podmetali su samo svoju suvu i nemu konveksnost, liniju zgrčene ravnodušnosti.

Ostaci stare crkve u Svinici (J)


Magla (E)

 

Pozdravili smo se sa Kristijanom, razmenili adrese. Dao nam je broj svog telefona a tek kasnije sam pomislio - gde li je taj telefon? Da li je moguće da postoji u onoj kolibici u kojoj nema vode, negde u zaglušujućoj bujici svih tih stvari tamo? Možda je na dnu kade?

Kotrljajući se dalje, zašli smo opet u popodne i prošli policijsku kontrolu na putu. Kristijan nam je objasnio da takvih kontrola ima ima dosta, zbog sprečavanja šverca dece i njihove prodaje na Zapadu. U jednom oblačnom intervalu koji je tačno odgovarao situaciji, prošli smo pored rudnika Kozla koji nas je snažno udario prizorom propadanja. Nekoliko dugačkih sivih zgrada, sa radničkim stanovima i vešom koji se suši u garavom vazduhu, delovalo je groteskno u praznini okolnih livada koje su oticale u vodu. Odmah pored su bile hrpe zarđalih vagoneta, velike dizalice su venule u gomilama šljake, a ogromni trup mašinske hale zevao je u nas slomljenim srcima stotina svojih malecnih prozora. Na velikom metalnom luku iznad ulaza, pored imena rudnika stajao je i znak sa ukrštenim rudarskim čekićima, jedan od univerzalnih simbola nekadašnjih pregnuća istočne Evrope. Kako li se osećaju komšinice koje razgovaraju na ulazu jedne od mrkih zgrada-kutija na ovom pustom ostrvu, daleko od svake varoši u kojoj se bar propada u većem društvu?

Radnički stanovi u rudniku Kozla (J). U vreme Čaušeskua sve zgrade su građene bez dimnjaka koji su pored lepota centralnog grejanja smatrani nepotrebnim u svetloj budućnosti. Kad je naišla kriza i centralno grejanje (ne)stalo, stanari su morali da se snađu - zato danas po čitavoj Rumuniji iz probušenih rupa u zidovima zgrada strče čunkovi.

Oblaci su se još jednom razmakli pre mraka, taman na vreme za veliku predstavu u blizini Koroninija, predstavu koja će nam preokrenuti utiske iz Kozle. Nalazili smo se preko puta golubačke tvrđave, na onom delu na kome je Dunav izuzetno širok. Put je ovde bio odeven u novi asfalt a krivudao je nekoliko metara iznad široke vode, između nje i stenovitih litica. Rastinja je bilo malo - samo kamen, vijugava tamna traka, i more. Nisko i zlatno sunce padalo je sa druge strane, preko kula tvrđave, i toliko je mediteranski bio ovaj pejzaž da se odjednom, a neodoljivo, činilo da vozimo putem negde uz italijansku ili francusku obalu i da će se San Marino ili Monte Karlo svaki čas pojaviti iza krivine a pored nas projuriti neki "Ferari" ili "Bugati". Kilometri pre Koroninija bili su jedna od najlepših deonica na našem putu.

Kad se iza krivine umesto Monte Karla pojavilo to selo, nismo bili razočarani. Sagnuto nad vodom kao nad pojilom, sa širokom i urednom glavnom ulicom ukrašenom šarenim, šarenim fasadama prizemnih kuća, bilo je dostojno dugme na izmaku golubačke širine.


Azurna obala (E)


Začarani svet sumraka (E)

Put ka Moldovi je bio daleko od lepote pre Koroninija. Dugačka industrijska zona u kojoj smo kroz prvi sumrak dugo prolazili pored polja metalno-sive jalovine i šumaraka elektro postrojenja, izručila nas je konačno u Staru Moldovu. To je ponovo bilo mesto u kome smo mogli da koristimo dobardanovanje, jer Srba i u Moldovi ima mnogo. Odmah smo otišli do obale da proverimo kako stoje stvari sa plovidbom do Velikog Gradišta. Bila bi to uzbudljiva alternativa za poslednji deo našeg puta, ali stigli smo kasno - zadnji polazak u ovo doba godine je u dva ili tri popodne.

Bilo je jasno da ćemo do Bele Crkve voziti po mraku pa nismo žurili - našli smo zgodno kafanče i večerali. Pet evra koje je svako od nas razmenio na početku puta potrajalo je sasvim dovoljno za sve što nam je usput zatrebalo, pa smo imali i za PIŠ-pauzu u Moldovi. (PIŠ-pauza: predah tokom koga se konzumiraju pivo i špageti.)

Iza Moldove smo prošli još jednu od policijskih kontrola. Ova je bila u šumi ali su policajci opet bili izuzetno ljubazni. Jedan je govorio sprski, a svi zajedno su sa nama preturali po lišću u potrazi za ispalim delovima Emilovog alata. Posle smo se kilometrima dugim usponom peli u mračna karpatska brda Munci Semenikului i razmišljali kako ćemo do Beograda. Bilo je sigurno da ćemo zakasniti i na najposlednjiji od poslednjih konačno-završnih fajront-autobusa iz Bele Crkve, i smešila nam se krezuba mogućnost pedalanja kroz noć dosadnim putem do Kovina i dalje ka Pančevu. Bili smo već nadomak stotke, a do Bele Crkve se ona imala ugojiti za još dvadeset kilometara. Proračunali smo onda da bismo drugu stotku do Beograda, uz neophodne povremene večere (nekoliko komada) i grejanja u kafanama u Beloj Crkvi, Kovinu i Pančevu, prešli verovatno negde do četiri-pet ujutro...


I svaki mornar stalno traži svoju luku... (J)

E, ali tada se javio drug Šare, da pita kako smo i šta radimo, i da ponudi prevoz ako treba. Treba li? Ih... Dokrajčili smo taj tamo uspon na tridesetak kilometara dugoj, uzburkanoj prepreci koja nas je delila od mile nam em drage domovine, sjurili se nizbrdo do granice i prešli je za čas, u White Church stigli u devet uveče. Nismo čestito ni seli u kafić u centru kad se pojavio Šare, a sa njim i moja Jasna koja je poželela da lično nadgleda evakuaciju. Tako smo se (s)lasno prevezli do kuće, kroz mračne pejzaže koji su već bili zabalavili nadajući se večeri od tri putnika na biciklu a sad su zavijali sa one strane prozora, besni zbog zalogaja koji im izmiču za dlaku. Ti zadlačnoizmičući zalogaji su se na kraju dokopali luke, ukrcali se svako u svoj mekani jedrenjak, razvili pune pidžame, i zaplovili okeanom sna u koji se neizbežno uliva svaki Dunav ovog sveta.



Hvala Kristijanu što je bio tamo. Hvala drugovima Emilu i Banetu Smežuranom Rodiću na točkovima koje su uložili u ovo putovanje, te na nesebičnom odavanju toplote u šatoru tokom hladne novembarske noći.

Komentari, primedbe, ispravke, dopune... izvolite.


Kako je bilo sledećeg proleća, na drugom putovanju rumunskom stranom Dunava? Pogledajte priču DRUM 3.

 



Druge priče o putovanjima po Rumuniji:

DRUM 1 (od Požarevca do nacionalnog parka Retezat u Rumuniji)
KATRAN tura (1000km na biciklu po Karpatima i Transilvaniji)
Plava svila, zeleni somot (sedam dana solo u istočnoj Srbiji)
Istočno tamovamovanje (još sedam dana u istočnoj Srbiji)